KUĆE PRODAJA BEOGRAD

Identitet jednog naroda čine njegova tradicija, istorija, vera i kultura, kao i graditeljsko umeće. Duži niz godina razvija se ideja obnove tradicionalne srpske arhitekture. Ona posebno dobija na značaju kad je u pitanju podizanje javnih objekata ali i hotela, motela, porodičnih kuća, vila...Koliku cenu bi dostigla autentična srpska kuća na prodaji usred Beograda?

Teško je u glavnom gradu pronaći kuću za koju možete da kažete- ovo je prava srpska kuća. Svi narodi koji drže do tradicije i dostojanstva neguju svoje graditeljstvo. Čim kročite na tlo jedne takve zemlje, znate gde ste čim podignete glavu. Odmah vam je jasno da ste u Španiji, Švajcarskoj, Francuskoj. To Vam govore kuće jasnih linija građene karakterističnim stilom.

Tako nešto vidite i u Begradu, npr.zgrada britanske ambasade je tipična njihova kuća. Takve su im ambasade širom sveta. Predstavljaju svoju zemlju, njene političke, ekonomske i kulturne vrednosti i ambicije. Čak i u zgradi nemačke ambasade, naizgled neprivlačnoj i hladnoj, prepoznajemo arhitektonske stilove njihovih pokrajina sabranih u celinu. Problem, donekle, leži i u slovu zakona. Bez jasne i obavezujuće regulative nema bitnijih pomaka. Slovenci su, na primer, još 1971.godine doneli zakon o graditeljstvu koji je još na snazi. Republiku su podelili u četiri arhitektonske regije i tačno se zna kakv tip kuće se gradi u svakoj od njih.

Mi imamo svoju prepoznatljivu srpsku kuću koju smo zaboravili. To je naš pečat, brend, stara srpska kuća „na četiri vode“okrenuta da ima najviše svetla, građena od materijala koji čuvaju zdravlje čoveka. Onako kako je živeo, srpski narod je i gradio. Bez mnogo škole i nauke ali poštujući mudrost koja se prenosila sa kolena na koleno. Čvrsti temelji, kamen, zemlja, kasnije opeka, trem, okućnica, ognjište i odžak. Kuće su bile lepe, tople i zdrave, prepoznatljive po jednostavnosti, boji zidova, obliku kapija, prozora, bunara i vajata. Vrednost tradicionalne srpske kuće je u tome što je rođena samo iz potrebe, jednostavna je, po meri čoveka. U skladu je sa prirodom i okruženjem. Ne služi za reklamu, za prestiž, za inat.

I pored inspirativnog potencijala u graditeljskom nasleđu postali smo jeftini pomodari koji profesionalna polazišta ne nose u sebi već u spoljnim povremenim uticajima. Međutim, niko nije dugo živeo samo od pozajmice, ni materijalne ni duhovne, „treba biti zagledan u svet a ukorenjen u baštinu“. Krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih po Srbiji je počelo masovno građenje kuća bez poštovanja ikakvih pravila. Naša nekad ljupka naselja, stvarana po meri zajednice, u skladu sa ambijentom, postajala su zastrašujuća stovarišta kuća. Oblast gradnje bio je prepušten jednoj malograđanskoj stihiji, vrednosnom i stilskom haosu, bujici koja je šikljala na sve strane. Naselje Kaluđerica je sasvim dobar reprezent.

Duh starog graditeljstva nije savim iščilio, podržan je timovima projektanata koji i vizuelno i likovno stvaraju osećaj prepoznatljive arhitekture našeg podneblja. I danas je najneumorniji borac prof. dr Božidar Petrović poznat po projektu „Srpska kuća“. On je uspeo da nasleđeno osavremeni, prihvatajući sve što je vredno u modernom ali bez kopiranja i kompiliranja već usaglašavajući ga sa podlogom nasleđa. Na njegovim idejama i delima je izrastao neotradicijski pokret koji nadilazi okvire arhitekture i ima jasne šire kulturološke dimenzije.

Ako pod njihovim uticajem nikne bar neka autentična srpska kuća, Beograd će biti mnogo lepši.