Montažne kuće Beograd

Od danas ne verujem. Aktuelnim žargonom: ’nači-nevera. Ni u šta, nikome, nikada. Nema pravde, nema sistema, nema zakona, nema funkcionera koji se brinu o javnom dobru, nema države, nema ovde ničega. Ničega osim kontinuiteta rasula. Slatko sam se nasmejala jednom komentaru od pre dve-tri nedelje povodom prvih obraćanja javnosti novoizabranog ministra građevine i urbanizma Velimira Ilića. Naime, ministar je između ostalog rekao i kako će nastaviti ono što je Dulić radio (misleći na projekte državne stanogradnje) a internet zajednica se nadovezala aludirajući na sklapanje poslova bez tendera i ostale afere koje su se pominjale uz ime bivšeg ministra. Samo da to ne nastavi nova garnitura! Smejala sam se visprenosti srpskih ljudi (ovih iz internet zajednice, ministri su već osvedočeni na tom polju) a danas...Kiseo osmeh imam danas. „Legalizacija će biti skoro besplatna“ - kaže ministar Ilić. „Plaćaće se samo minimalni troškovi za administraciju i geometre i to na dugoročne rate. Lokalne vlasti moraju da shvate da legalizacija objekata za njih ne može da bude izvor zarade.“ Šta, zapravo, znači poziv na legalizaciju bespravno podignutih objekata? I to iz usta ministra koji bi, po difoltu, morao da brani ustavnopravno uređenje svoje zemlje? Mada, najlakše je promeniti zakon, ako treba i usvojiti novi. „Moramo doneti neki zakon ili uredbu da svi koji poseduju objekte na određenim lokacijama i u njima žive, a niko ih nije utužio za zemljište, mogu da ih legalizuju i da se na njih prenese plac“ (izvor:Blic). U svim civilizovanim zemljama bespravna gradnja je krivično delo, osim u Srbiji, gde se još „gotovo besplatno“ omogućava legalizacija. Ispostavlja se da ovakav ustupak Ministarstva ide na teret građana koji poštuju propise. Najavljena situacija više nego očito implicira da su, oni građani koji su svoje nekretnine podizali poštujući procedure i slovo zakona, ispali glupi u društvu. Blago rečeno. Prošli ciklus legalizacije (za Dulićevog ministrovanja) je najavljivan kao besplatan ali je onda dodat uslov socijalne kategorije. Oni koji su ispunjavali navedene parametre, ostvarili su astronomski popust za legalizaciju. Svi ostali nisu ni podneli zahteve tako da, praktično, svi oni koji su se tada pravili blesavi, danas će dobiti nagradu za istrajnost u nepoštovanju zakona. I to baš od strane države. Jedan prijatelj ima odličnu ideju: za tridesetak hiljada evra će podići montažnu kuću u Beogradu koju će za male pare legalizovati. Sve ukupno će ga koštati kao kupovina omanje garsonjere u gradu. Najavljeno je da će se legalizacija završiti za tri godine a za podizanje montažne kuće je potrebno znatno manje vremena. Naći će se i rešenje za slučaj da se utvrdi da zahtev nije podnet na vreme. Ovde sve može, to je bar jasno. Kaže se da na legalizaciju čeka oko 700.000 objekata (plus montažna kuća u Beogradu koju će podići moj drug). Prosta računica pokazuje da bi samo na osnovu plaćanja naknade za uređenje i naknade za korišćenje građevinskog zemljišta u lokalne budžete bila ubrizgana značajna finansijska injekcija. Međutim, najavljuje se oprost i aminovanje jer „legalizacija objekata ne može da bude izvor zarade.“ Klasična demagogija, složićemo se. Nije ovih 700.000 bespravno podignutih objekata niklo preko noći, neko je tada zažmurio jer se znalo da neće biti rušenja. To je stara boljka i ne dirajmo je ovom prilikom. Takođe, pomenuta zidanja su zapošljavala veliki broj ljudi, uključujući i industriju građevinskih materijala i mnoge druge činioce. Međutim, nikako se ne sme prenebregnuti ono osnovno: zidano je nezakonito. S druge strane stoje ljudi koji su do krova nad glavom došli igrajući po propisanim pravilima i izvukli deblji kraj. Koja se poruka šalje? Kad će ovome biti kraj? Postoji li sistem prioriteta? Postoji li ikakav sistem u ovoj zemlji ili se sve može kad se plati? Ono što više boli je saznanje da se uvek može sve, uprkos zakonu.